Apel kulturnih radnica i radnika
Pomno pratimo zbivanja na otoku Visu i odluku Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije, koja bi trebala stupiti na snagu 23. rujna i kojom bi Vis trebao ostati bez vlastitog vodovoda, premda je jedini hrvatski otok s vlastitim izvorima vode. Viškom vodom sada bi se, zbog administrativne odluke, trebalo upravljati s otoka Brača.
Od nas kulturnih radnika i radnica ne bi se očekivalo da se bavimo vodovodnim pitanjima, pa ipak, ovdje se ne radi samo o administrativnom ili vodovodnom pitanju. Ne radi se čak ni samo o budućnosti jednog otoka, već o paradigmi razvoja i upravljanja zajedničkim dobrima.
Tisućama godina, otok Vis razvijao se zahvaljujući vlastitim izvorima vode. Upravo je zbog vode ovdje nastao i najstariji grad na Jadranu, antička Issa. Kroz čitavu povijest Vis je bio “Ključ Jadrana”, geostrateški ključan otok. Danas je Vis jedini otok u Hrvatskoj koji se oslanja isključivo na vlastite izvore pitke vode, ima vlastito vodovodno društvo i nije spojen na vodovodnu cijev s kopna. Uz to, UNESCO je Vis proglasio Geoparkom upravo zbog izuzetne geološke i hidrogeološke raznolikosti.
Međutim, Vis nije samo važan zbog svojih prirodnih dobara, već je tisućljećima bio i ishodište i stjecište kultura, od ilirskih gradina do anonimnih rukopisa u suhozidu, preko antičkih i rimskih spomenika, pa sve do 20-og stoljeća. Početkom 30-ih godina prošlog stoljeća na Visu kao i na Svecu djelovala je jedna od važnijih umjetničkih kolonija koju su sačinjavali slikari Đuro Tiljak, Mirko Kujačić, Ignjat Job, Vinko Foretić, te fotograf Franjo Fuis. Nadahnuti pričama o komiškim ribarima, došli su u viški arhipelag kako bi se posvetili prikazivanju tradicionalnog načina života i rada u otočnoj zajednici. Njihov doprinos umjetnosti bila je deromantizacija ribarskog života i postavljanje društvenog i ekonomskog pitanja u prvi plan.
Tih je godina na Visu boravio i stvarao i jedan od naših najvećih pjesnika, Tin Ujević, koji je nadahnuto pisao o “jadranskim Filipinima” u dubokom srcu dubokoga mora, te u svom tekstu “Nit u srcu mora – Komiža na Visu” također spomenuo vodu: “Mislim da će dječica koja se ovdje kupaju biti zdrava kao kremen, žilava i imati energije u životu; u najmanju ruku bit će ljudi koji cijene vodu i konsekutivni učinak pranja u čistoj i živoj vodi.”
Višani i Višanke cijene svoju vodu, jer znaju da bez vode nema Visa, ni života. Ovo nije samo vodovodno pitanje, niti je voda samo administrativno pitanje. Stoga, kao radnice i radnici u kulturi, podržavamo Plan 42, za proglašenje otoka Visa 42. vodouslužnim područjem, kao i miran prosvjed koji je najavljen za subotu 20. rujna na otoku Visu.
Zajedno sa stanovnicima i stanovnicama Visa,
Kulturni radnici/ce koji žive ili borave i stvaraju na Visu:
Anela Borčić
Senko Karuza
Lara Mitraković
Siniša Brajčić
Joško Božanić
Dobrila Cvitanović
Ante Božanić Pepe
Dinko Božanić
Ivica Jončić
Natalia Borčić Peuc
Boris Dežulović
Robert Perišić
Goran Bogdan
Jasna Bilušić
Aleksandar Cvjetković
Srećko Horvat
Marko Pogačar
Maša Ljotić-Plichta
Alma Čače
Katarina Fiamengo
Saša Skenderija
Stephanie Krueger
Nilla Axelsson Siriscevic
Saša Savanović
Hana Jušić
Domagoj Smoljo
Carmen Weisskopf
Manuška Roskam
Bruna Bebić
Pavo Marinković
Ana Maras Harmander
Nika Petrović
Domink Šabić
Nina Vojtjeh
Goran Navojec
Marija Škaričić
Milivoj Beader
