Nisam slikar.

Ponekad slikam, ali radim to u stanju odvajanja od samog sebe. Usto je teško reći što je to ja, gdje je, i što želi. Samim time je odvajanje od samog sebe zagonetno.
To odvajanje sebe od sebe zove se Istubalz. Ako hoćete, nazovite to shizo-nečim. ISTUBALZ, odnosno Istituto di studi balzanici, izraz je koji je nemoguće prevesti jer riječ „balzanici“ ne postoji. „Balcanici“ da, postoji i znači Balkan.
Također postoji riječ „balsamici“ te bi se prevela kao „balzamičan“.Postoji i riječ „balzani“, a može se prevesti kao „bizarno“, „neobično“, „čudno“.
Kombiniranjem ovih triju postojećih riječi nastaje nepostojeća koja ništa ne znači, ali također znači mnogo više.
Balzamična bizarnost za balkanske prijatelje.

Krivo je, prema Vidokleu, sunce.
Ovih dana po cijele dane sunce strahovito sija, cijele tjedne. Ovdje su noći vruće i pune vlage.
A i tamo, koliko znam.
Ljudi umiru od sunca. Ne šalim se, kao u stara vremena, oni koji nisu odabrani, primorani su raditi na suncu i mnogi od njih umru.
Odabrani narod ima pravo podjarmiti druge u ropstvo. Odabrani narod ima pravo mučiti ljude, ubijati bebe, bombardirati škole i bolnice. Budući da je odabran (od boga, naravno, koga drugoga?) može raditi što god da želi.

Odabrao ga je bog, stoga mu se ne smije protiviti.

Ima pravo ubiti na stotine tisuća ljudi.
To se naziva demokracijom, odabrani narod jedina je demokratska zemlja na Bliskom istoku, zar ne?
Demokratske osobe imaju pravo žive spaliti nedemokratske.
Demokratske osobe imaju pravo nahuškati pse na kolijevku nedemokratskih beba.
Sve se to događa na suncu.

Migranti iz Azije i Afrike prelaze Sredozemno more uz velike rizike.
Odlučili su doći u Europu jer vjeruju tome kako se oglašava.
Željeli su živjeti u demokratskoj zemlji. Nisu znali da demokratske zemlje rutinski utapaju ljude iz nedemokratskih mjesta. Tako su mnoge utopili. Primamljene demokratskom propagandom. Europa je zemlja demokracije i dobrostanja. Pa Europljani imaju (nepovredivo) pravo da utope bilo koga tko im se ne sviđa.

Mnogi od onih koje su Europljani utopili u Sredozemnom moru napustili su svoja sela i zemlju, opustošene sušom.

Zbog sunca, i zbog tona ugljičnog dioksida koje ispuštaju Europljani. Na milijune tona, usput rečeno.
Primorani su stoga napustiti svoja sela, primorani su se suočiti s valovima, a mnogi su se utopili jer je talijanska vlada zabranila da ih se spašava.

No mnogo ih je preživjelo te su se iskrcali na južnoj obali Italije. Bili su sretni što su preživjeli, sretni što su napokon u demokratskoj zemlji, no nisu ništa znali o masovnom ropstvu u južnotalijanskoj poljoprivredi.
To su naučili na teži način.
Jer demokracija znači da ja mogu glasovati i birati članove Parlamenta, ali ti moraš deset sati dnevno raditi na suncu za samo par eura.

Zato se Prometej kaje: shvatio je da se njegov poklon pretvorio u kletvu. Civilizacija je ime te kletve. A ropstvo je dio naše civilizacije.

Kad pomislim kako se ropstvo vratilo u cijelom svijetu, postanem nervozan. Kad pomislim da ne mogu ništa osim surađivati s vatrom – postanem nervozan.
Nervozan sam sad već mnogo godina.
Nervoza je itekako povezana s vizualnom umjetnosti.
Kada je u pitanju vizualna umjetnost, zapeo sam u osamdesetima.
U tom sam desetljeću prvi put dobio uvid u to što znači panika. Prvi put sam čuo nekog kako viče na ulici: Nemojte paničariti.
To je bio znak da je nastala panika.
Otada je vizualna kultura postala dijelom samonametnutog mučenja koje napada kolektivni senzorij.

Dojmila me se proliferacija virusa Keitha Haringa i Rammellzeeove uvrede na zidovima Lower East Sidea.
Ta slikovita groznica susrela se s elektroničkom proliferacijom žica i radiovalova.
U tom je trenutku vizualna kultura nadišla granice brzine i počela osvajati pažnju.
U nekom trenutku sam toga postao svjestan: pažnja je pod opsadom.
Kada sam shvatio opasnost proliferacije, već je bilo prekasno.
Kada je prekasno, postanem nervozan, i trebam slikanje, trebam sudjelovati u proliferaciji kaosa.

Zato sam, kada sam počeo slikati, ponešto se stideći što tratim vrijeme na tako beskorisnu aktivnost, shvatio da je prekasno.
To je bilo jedino što sam mogao raditi: prihvatiti dinamiku katastrofe.
Čin slikanja je kontradikcija jer surađuješ vizualnim preopterećenjem.
Međutim ne mogu se suzdržati od sudjelovanja u toj kaotičnoj proliferaciji. Osjećam potrebu da surađujem s vatrom.
Način je to olakšavanja boli.

Znate, ja sam pisac. Tako kažu za mene, i ne mogu reći da ne pišem, radim to stalno, ponekad mi i pomogne da spojim kraj s krajem i daje mogućnost da se obratim (ne toliko velikoj) publici, podijelim neka razmišljanja s njom.

Ali valjda postaje dosadno. Mislim, ne meni, nego onima koji inzistiraju na čitanju mojih knjiga. Previše sam pisao. Ne svojom krivicom, zasluge idu starenju. Tu sam već mnogo godina, akumulirao se besraman broj stranica, i toga me stid. 

Hipersemioza je kaosogena.
Hipersemiotički agent suradnik je kaosa: kaotični emanator. 

Kad sam shvatio da je prekasno, počeo sam sudjelovati u ovoj malicioznoj aktivnosti preopterećenja osjetila. Previše stimulacije, previše.
Oni koji se odriču preopterećenja, preopterećuju pažnju, to me čini donekle napetim.
Kada želim opustiti tu unutarnju tenziju, sudjelujem u vizualnoj agresiji na tvoja osjetila, i na sposobnost pronalaska izlaska.
Multipliciram znakove koji nameću na krivi trag, vizualne stimulacije od kojih dobijem nalet nastranog užitka.

Mogu li reći da su se kognitivni uvjeti za emocionalnost promijenili do te mjere da se ciklus žudnje-užitka posve odvija u prostoru neurosemiotske stimulacije?

Ne postoji način da zaustavimo mašinu kaosa, ne postoji način da usporimo. Zašto ne bismo onda marširali rame uz rame s kaosom?

S engleskog prevela Dorotea Held

Franco “Bifo” Berardi (Bologna, 1949.) jedan je od vodećih suvremenih filozofa. Bio je osnivač poznate piratske radiostanice “Radio Alice” u Bologni i važna osoba talijanskog pokreta za autonomiju. Radio je s francuskim psihoanalitičarom Félixom Guattarijem i od tada objavio više od dvadesetak knjiga kao što su After the Future, Heroes: Mass Murder and Suicide, Breathing: Chaos and Poetry, The Uprising: On Poetry and Finance (Pobuna: O poeziji i financijama), The Second Coming, The Third Unconscious , Precarious Rhapsody i mnoge druge. Kao jedan od suosnivača, Bifo je od samog početka aktivan u izgradnji Škole autonomije. Ovo je njegova prva izložba.